Da li ste se nekada osvrnuli na pune kutije igračaka koje stoje u vašem domu ili u domovima vaših prijatelja koji imaju decu? Ukoliko već klimate glavom vreme je da se zapitamo da li veći broj igračaka znači i bolje uslove za igru, a samim tim i veća podrška učenju i razvoju dece. Ili možda postoji neki drugi razlog? Vreme je i da se zapitamo koliko smo igračaka kupili na poklon deci za prva tri rođendana recimo. Kada razmislimo o ovim pitanjima, možemo da preispitamo zaključke nekih istraživanja (koje se odnose na mlađu decu, do 3 godine): 

1. Kada deca biraju da li će se igrati realnim predmetima ili igračkama, realni predmeti se pokazuju kao deci zanimljiviji i privlačniji

2. Deca koja imaju manje igračaka imaju bolji fokus u igri – ostaju zaigrana jednom igračkom, dok deca koja imaju puno igračaka često menjaju fokus u igri i brzo im dosadi igranje.

Zbog čega onda kupujemo toliko igračaka ukoliko znamo da su za igru inspirativniji realni predmeti i da veći broj igračaka zapravo ne znači uvek i podršku dečjoj igri?

Inspirisane razmišljanjima o ovoim temama istraživale smo praksu kupovina igračaka za decu u periodu juli – avgust 2020. godine. Konsultovale smo se sa onima koji kupuju igračke za decu i otkrile da je prilikom odabira igračaka koje kupuju važno da je ta igračka detetu zanimljiva. Ovaj kriterijum odabira igračke izronio je iz odgovora koje smo dobile na pitanje „na osnovu čega birate igračke?“. evo nekih od odgovora koje smo dobile: 

“Šta dete trenutno interesuje”.

“Da su u trendu”;

“Da detetu bude zanimljiva i da je to ono što su oni želeli”;

„Da budu interesantne i da se deca sto duze igraju sa njima“

“Da su drugačije i zanimljive”;

Kada kažemo da je igračka detetu zanimljiva razmišljamo u dva pravca - jedan je da igračka privuče detetovu pažnju - da je dete poželi, drugi je da ta igračka detetu bude zanimljiva duže vreme, odnosno da je dete ne “izgustira” brzo. U ovom blog članku pokušaćemo da ukrstimo našu pedagošku perspektivu sa perspektivom onih koje smatramo delom naše zajednice jer zajedno sa nama promišljaju o bitnim temama. 

Kako nastaje zainteresovanost

Kako odlučujemo o tome koju ćemo igračku detetu kupiti? Savremena pedagogija nas uči da je važno da prilikom odlučivanja o nečemu što se deteta tiče “polazimo od interesovanja deteta”. Ovu sintagmu studenti - budući vaspitači ponavljaju napamet kao što smo mi u osnovnoj školi na časovima biologije ponavljali “ćelija je osnovna jedinica građe i funkcije svih živih bića”. Ipak, treba imati u vidu da dete može biti zainteresovano za razne teme, ali zainteresovanost i interesovanja nisu isto. Zaintereovanost je trenutna a interesovanja su trajna, ona iskazuju našu istinsku sklonost ka nečemu (npr ka sportu, nekoj vrsti umetnosti, nekoj muzici itd). 

Da bismo zaista mogli da polazimo od interesovanja deteta treba ta interesovanja da poznajemo i da razumemo kako su nastala. Jedan od najuočljivijih izvora zainteresovanosti jesu sadržaji kojima su deca izložena na tv-u i internetu. Upravo iz tog razloga u ponudi imamo puno igračaka sa motivima Elze i Ane, Patrolnih šapa i sličnih vama dobro poznatih likova. Dete takođe može da se zainteresuje za neku temu ukoliko su za istu temu zainteresovani vršnjaci ili bitni odrasli u okruženju. Na primer dvogodišnja Sofi nije pokazivala interesovanje za dinosauruse dok nije otkrila da je njen stariji brat, šestogodišnji Vasa svojevrsni “ekspert” za dinosauruse. Sada ona i sama proučava dinosauruse, pravi razliku između različitih vrsta i obradovaće se ako joj poklonite igračku dinosaurusa. 

Deca mogu razviti i slična interesovanja koja prepoznaju kod svojih roditelja i drugih bliskih odraslih. Treba razumeti da deci ne možemo nametati interesovanja, zato što mi sami želimo da dete razvije interesovanje za neku temu, ali možemo ih uvek uputiti na raznovrsne izvore iz kojih će se nešto razviti u interesovanje i postati detetovo autentično interesovanje. 

 Zbog čega su važna autentična interesovanja? Kada je detetova akcija, bilo i igri ili u nekoj drugoj situaciji, pokrenuta detetovim autentičnim interesovanjem kažemo da postoji unutrašnja motivacija. Unutrašnja motivacija je najbolje “gorivo” jer kada nas motiviše naše autentično interesovanje spremni smo da damo najbolje od sebe, tada se dešavaju najveći uspesi, najviše učimo i razvijamo se. Setite se samo sa kojim žarom čitate o temama koje vas interesuju a kako to izgleda kada nešto morate da pročitate jer je nametnuto… 

Ako govorimo o igri možemo reći da će igra duže trajati, biće bogatija ako je pokrenuta dečjim autentičnim interesovanjima. Ukoliko želite da odaberete igračku koja će dete zaista pozivati na igru dobro je imati na umu koja su to dečja interesovanja, odnosno šta bi im bilo zanimljivo da istražuju, jer igra je uvek istraživanje. 

igračka koja poziva na istraživanje i eksperimentisanje

Šta znači kada kažemo da igračka poziva na igru? Jedan način da igračka “pozove” na igru jeste da dete u njoj prepozna već postojeća interesovanja i mogućnost da ih u igri dalje razvija. Drugi način kako igračka može da poziva na igru jeste izazivanjem osećanja začudnosti kod dece onog dečjeg “u vau” ili “šta sa ovim sve mogu”. 

Igračka koja je dugo zanimljiva

Kako se igračke najčešće kupuju kao pokloni, sigurno ste doživljavali da se dete samim poklonom “oduševi”, ali da vrlo brzo odbaci igračku i nastavi da se igra onim igračkama koje već ima. To je sada drugi deo ovog pojma zanimljiva igračka kada kažemo da želimo da dete zaista koristi u igri igračku koju smo poklonili, a ne da ona “pravi gužvu” u kutiji za igračke ili da “skuplja prašinu” na nekoj polici. Da bi igračka ostala detetu zanimljiva dete mora da se pita “šta još sa njom mogu” kako bi imalo motivaciju da joj se vraća. 

Ukoliko je dete odabralo da će neka figurica njegovog ili njenog omiljenog lika iz crtaća biti igračka koju je odabralo jer mu je privukla pažnju - asociranjem na poznatog lika, ta igračka može dobiti trajno mesto u dečjim igranjima mašte i uloga. Dete može sa istom figuricom prolaziti različite avanture, svaki dan nove, drugačije, izazovne… pa tako Čejs iz Patrolnih šapa može da proživljava avanture koje je dete videlo u crtanom filmu ili da ide na piknik, da sprema ručak, popravlja auto… šta god da je tog dana inspirativno… 

Igračke sa kojima dete može dugo da se igra su one koje podržavaju angažovanje dečje mašte, dopuštaju deci da prevazilaze granice mogućeg, da zamišljaju i tako ostanu dugo zaigrani. To znači da igračke koje postavljaju ograničenja u igri u vidu pravila, zadatog načina igrenja/korišćenja ne ostavljaju dovoljno prostora za maštu u igri i samim tim nemaju veliki potencijal da dete zadrže u igri. Sa druge strane igračke bez pravila, takozvane nedovršene igračke dopuštaju deci da sama osmišljavaju načine igranja angažujući sopstvenu maštu i tako ostanu zaigrana kombinovanjem, isprobavanjem, eksperimentisanjem, preispitivanjem.